Grijesiti je ljudski, ali se zato pritom osjecas kao bog!

'Kukuriku, prijatelju' progrmio je Mario jutros ulazeci u moj ured. 'Jesi vidija kako su satrali kradezeja?' - 'Ma naravno, frende. Evo, jutros sam bas pojeo snitu kruha sa pastetom, njima u cast!' - poentirao sam, razvlaceci neke sretne krivulje po licu. U principu, zaboli nas tuki. U ovoj zemlji cokolade, gdje zaradjujemo vise nego Jaca i onaj sa kosuljom na prugice zajedno, nama je super. Jos nijednom nisam cuo na vijestima da u rubriku 'breaking news' ulazi povisenje cijene benzina i dizela. Dogadja se inako na dnevnoj bazi i nikoga ne grebe. Nekako nam je veca preokupacija sta li je jutros obukla Pippa Middleton, sta je pojela, koga je nagazila na cipelu, je li oprala kosu prije 4 ili vise sati, je li joj netko vidio gacice dok je pruzala nogu iz auta i te cake. I kad otvorim bilo koju stranicu na mrezi, Pippica mi iskace. Eh, stara moja, imas srece da nisi upoznala Mesica. Hm, za ne vjerovati! Je li moguce staviti Jacu i Pippu u istu recenicu?!? - 'Mario, daj mi nabavi broj od onog Gavrilovica. Imam super poslovnu ponudu za njega.' Smijeh. 'Care, ja bin nju poje( )a, hahahaha' - iskrevelji se Mario bacajuci mi '20minuten' na stol. 'Otvori trecu stranicu. Podera bin ju ka stari Veceranjak.'

I doista. Pippa nas nisani sa svojim najjacim oruzjem. Slinimo. Prljava masta i razgovori zabranjeni za zenske usi. Isti oni koje vodimo pod tusevima nakon treninga. Slazemo se u potpunosti. Kao konobar inajbolja musterija, koja se pridrzava za sank da ne upozna kvalitetu talijanskih plocica, narucujuci jos jednu rundu. Kao prst i nokat. Kao guza i gacice.

Domovina. Pippa. Guza. Samo mi jos fali Oliver Mlakar i poznata igra asocijacije. 'Adame, imate li mozda konacno rijesenje asocijacije?' - 'Naravno. Eva!' - radosni usklik. Mario me pogleda u cudu i upita moze li i on dobiti malo od te droge. Cudan sam mu danas. A mene samo puca nostalgija. Krece prica...

Ljeto dvije i druge. Staro mjesto. Tamo negdje izmedju Ambrele i hotela Brioni. Mjesto na koje svatko svakoga zna. Vec godinama umacemo tu izgorena tijela u slanu vodu, psujuci fureste jer nam more smrdi po njihovim kremama. Kompromis. Dok je slovenskih i ceskih cica i guzica ne smijemo prigovarati. Sto jest, bogme jest. Nase oci su im naplatile sve te kvazi grijehe. 'Mamicka, co to je? - Anje panje raspni nogce, ni tak strasnje' i nekontrolirani ispadi smijeha dok piciginiramo na opcu radost tih istih potrosaca valute u krizi. Zivot po nasi. Briskula i tresete. Dugi razgovori u vodi do koljena. Tu i tamo procackamo jajca, ne mareci sto smo posljednja jasno vidljiva tocka u bacenom pogledu prema predivnom horizontu. Mi to onako, automatski. Bezbrizno. Ionako je sve rutina. Navika. Svako ljeto, svaki tjedan, svaki dan isti. Samo tu i tamo promjenimo polozaj. A sta ces i zemlja se okrece. Okrecem se i ja. I to u smjeru tanga. Ne zanimaju me strane svijeta. Ne znam jesu li bile u smjeru zapada ili juga. Nebitno. Fokus. Zumiranje. Pokvareni osmijeh. Pogled u nebo i tiho izgovorena zahvala na engleskom. Kao, pravim se englez. Molim Vukija da me ugrize, ustipne, napravi mi bilo sta, samo da se uvjerim da ovo nije san. Misli su mi povezane kao optickim kablom. Impulsi putuju nekom nevidjenom brzinom. Istom onom koju su nedavno otkrili ovi moji cokoladni znanstvenici. Ma dobro, necu je zeniti. Sigurno je furestica. Gledamo se. Nevjerica. Na usnama joj iscitavam 'Sta je? Sta me gledas?'. Pa to je bice nase gore list. 'Alo, Vuki. Ono nije alpsko mleko. Ono nisu Ljubljanske mlekarne. Ovo je Vindija, Dukat ili dajboze Puljanka'. 'Istra ti materina' - izustih slavodobitno, kao da sam zabio kos sa centra u zadnjoj sekundi finalne utakmice svjetskog prvenstva. Odmjeravanje i opklade. Muska masta je nekada doista neiscrpna. Pogotovo kad nas je desetak na okupu. I onda iznenadjenje. Mali od inspektora joj prilazi i prica sa Njom i njezinom prijateljicom. Ma ne, to nije moguce. 'Sigurno je kurva. Odakle bi inace poznavala ovog naseg inspetora?! Taj ju je ziher pokupio par puta na cesti' - ispalio je netko od nas i svi smo prasnuli u nekontrolirani smijeh. Nije bilo druge. Dohvatili smo maloga i pocelo je ispitivanje, isto onakvo kakvo provodi njegov caca u stanici. Mali ni kriv ni duzan udovoljava nasoj znatizelji, otkrivajuci ime i adresu svoje atraktivne susjede. Trenutna amnezija. Pa ja sam pocetkom ljeta zapoceo novu vezu. Hladan tus. Kiseli osmijeh na licu, a u ruci olovka i papir. Moja ispovijed. Moje pjesme. Moji snovi. I dan danas na dnu ladice stoje kao svjedoci proslosti. Nije ih nikada vidjela. Podmetnuo sam joj druge stihove posvecene njoj, kad me nakon nekog vremena upitala sto sam pisao zavucen medju stijenama dok je moja ekipa piciginom zabavljala znane i neznane goste naseg starog mjesta.
 
Nije mi trebalo dugo da joj pridjem i u maniri gostoljubivog starosjedioca sa ovih stijena ponudim da nam se pridruzi sa svojom frendicom. Fale nam igraci. Kao da se briskula igra '11 na 11'. Pojedinci iz ekipe su bili prisiljeni da odglume da im se ne da igrati i da su se pozeljeli malo osuncati. Mozes misliti. Hm, tu vecer sam morao platiti 4 runde pica. Rundu za svaku igru. Naplacena usluga. Naplacena premalo. Iz danasnjeg kuta gledano, definitivno je tako!

Bas je bilo cool gubiti od cura u tangama i bez cicobrana. Ne, nisam iz sazaljenja pustao. Ne, nisam mislio da su sirote i da nemaju dovoljno novaca za 'posteni' kupaci kostim. Tog me dana malo prc-prc koncentracija. Spoznah tog dana da je grijesiti ljudski, ali se zato pritom osjecas kao bog! Oko mene raj, a ona je rajsko voce. Ono zabranjeno. Ono najsladje. Ujeo bih je, ali savjest...
Na srecu nikome u ekipi nije bila toliko napeta kao meni. U mojim ocima je bila bolje naoruzana nego Middlentonka. Moji decki su joj nasli mane, ali kroz moje naocale je svijet bio nekako lijepsi tih dana. Recimo ovako, krivo je ljeto. Neki razlozi se ionako uvijek nadju. Gutao sam je i ispijao kao casu hladne vode u Sahari. Upoznavanje je proslo u najboljem redu. Dugi razgovori. Zauzeta je, vec nekih 2-3 mjeseca. No, dobro. I moj staz je na kontu brojao jedan mjesec. Nije bas dostatno za neku ljubavnu mirovinu, ali svaki pocetak veseli, pa tako i taj. Oduvijek sam zivio po carpe diem principu. Zivio sam svaki dan kao da je zadnji i iskoristavao ga kao laku zenu. Ionako je placena, pa neka ispunjava moje zelje. Ali u ovom trenutku vadim onu prasnjavu, jako rijetko koristenu vagu. Mrzim je. Ne volim se sjecati ruznih stvari u zivotu i na kraju ta moja vaga uvijek pretegne u korist onoga protiv koga je zelim koristiti. Odluka je pala. Ne smijem si dozvoliti da udahnem isti zrak kao i Ona. Ne smijem ugledati poru na njezinom licu. Ne smijem vidjeti onu mrvicu soli zapetljanu u njezinoj predivnoj kosi dok se vracamo sa plaze u mojoj crnoj streli. Isto kao sto ni ona ne smije primjetiti da se proporcionalno njezinoj blizini povecava i konfekcijski broj mojih mudantina. Preopasna za mene. Moja osobna Nikita!

Proslo je ljeto. Putevi nam se razilaze. Pakiram kofere i krecem putem svojih snova. Sanjam obitelj, dom, sigurnost, ljubav i srecu. Ovjencao sam ih u jednoj osobi, uvjeren da je upravo ona ta prava, jer mi je do tada bilo nezamislivo da zbog nekoga ostavim svoju strast na cijedilu. Danas, kad pogledam u retrovizore svoje proslosti i brak koji je na zalost trajao samo osam godina i dva dana, pitam se je li moglo bolje? Pitam se kako bi izgledao zivot da je recimo ljeto dvije i druge pocelo u veljaci ili ozujku? Da li bi Ona danas sa mnom gradila svoj dom i odabirala plocice koje najbolje pasu uz nove kuhinjske elemente? Da li bi i mene izludjivala sa nekim drugim klipanom, kao sto ovog svog dragog rajca samim spomenom mojeg imena i ostavljajuci po stanu razglednice koje sam joj poslao iz raznih kuteva nase planete, kao dokaz da mi na svim tim lijepim mjestima fali ono nesto (ili bolje reci onaj netko) da bi bilo savrseno? Previse pitanja. Pitanja bez odgovora. Pitanja koje mi je onako, za foru, postavila i ljetos dok smo moja trenutna odabranica, Ona i ja ispijali pice na pulskom korzu. Ova moja ionako ne razumije nista i samo se smjeska. Ne znam zasto, ali nije bas odusevljena mojom morskom sirenom, kao npr. ja. Ako cemo iskreno, ni moja bivsa je nije bas smekala, ali je povjerenje bilo jace od ljubomore. Zbog toga i jesmo tu gdje jesmo. Ona, meni jedno od najdrazih stvorenja i nezaobilazna stanica kada posjetim svoj grad, nezaobilazan profil na fejsu, nezaobilazna pomisao kada god ugledam Pippu ili neku njoj slicnu. Oprosti, draga moja prijateljice. Ne zelim da ispadne da te pamtim samo zbog guzice. Ali ti ces ionako riknuti dok budes ovo citala, pa mi je nekako svejedno ;-) Dobri smo si. Ma sta dobri?! Najbolji! I bas zbog toga mi uvijek tesko padaju nasi rastanci. Sjecas se ljetos? Zurila si kuci. Ovom svom si morala peglati bijelu kosulju, jer je isao na sastanak sa talijanskim konzulom u Rijeci. A ja sam slijedeceg jutra gurnuo svoju kosulju na dno kofera. Nepopeglanu. Ionako neces vidjeti da je zguzvana kad je budem izvadio iz kofera nakon 900 odvozenih kilometara punih misli i nostalgije. Izdajice u ocima. Ova moja je uvjerena da jako volim svoj grad, mamu, sestru i uspomene u njima. Ne zna da su oci i zbog tebe sjajne. Naravno, od srece, dok citam tvoju poruku da je kod tebe sve ok. Sve po starom. Isti posao, isti stan, isti decko. I onda finale u tvom savrsenom stilu: 'Sta mislis? Mozda je vrijeme za promjene! Ima li mjesta u tvojim alpama za mene?'

Zabranjeno voce. Najsladje voce. A ja sam gladan. Bezobrazne misli. Osjecam se kao bog...

'Kukurikuuuu... Kukurikuuuu' - 'E, Mario, ca je?' - 'Ma care, di si nesta? Probudi se! Pitan te vec triput - bil' i ti pipa Pippu?' - 'Naravno, svi bi mi pipali Pippu...'

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

od pica mi se vrti

od tebe gubim tlo

da nam vrijeme brze prodje

sto me ne bi skinuo

Ono sto ti kazem o sebi je manje zanimljivo

od onoga sto ti presutim...

Mreza. Izmisljeni svijet. Svijet u kojem dozvoljavamo avatarima da umjesto nas odigraju one zahtjevnije uloge. Svijet u kojem i muskarci placu. Svijet u kojem je postao siromahom onaj gad sto je izmislio komplekse. Svijet savrsenih muskaraca i zena. Svijet u kojem se godine i celuliti tope po potrebi. Svijet u kojem grudi nisu nikad cule za gravitaciju. Svijet u kojem sam jucer bio Batman, a vec danas Superman. Svijet u kojem svakodnevno mozes ubrati nekoliko srodnih dusa. Svijet na jedan klik...

Prica prva: Student & udana zena

Tesko se nosila sa stresom, a bas on joj se servirao svakodnevno, prije i poslije svakog obroka. Nije lako biti zena, majka, kuharica, cistacica i ljubavnica po potrebi. A upravo je to bilo ono sto je On ocekivao od nje. On, koji je od nezaposlenosti na dnevnoj bazi preturao po svojim glupostima, svesrdno si pomazuci kapljicama sto tjeraju u zaborav. Nagrada za Njezin trud? Samar. A nekad i dva. I dobro nam znane stepenice. Bila je jaka zena. Podnosila je sve to. Kaze, zbog svoja dva andjela. Trebaju oca, pa makar i ovakvoga. Ne zeli da je jednoga dana zamrze jer ih je odvojila od idiota. Cudna neka zenska logika.

Posao u Vladi RH nije joj nimalo olaksavao. Morala je biti idealna. Iz vana nitko nije smio primjetiti duboke rane i krv na ledjima, ispod ciste, bijele, savrseno popeglane kosuljice. Za image stranke bilo bi jako lose da se dozna da je muz zlostavlja ili da se nedajboze rastane. Ocekivanja sa svih strana, a ona je i dalje samo jedna plaha zena. Zena zeljna tople rijeci.

Gledajuci ekran pred sobom, osjetila je vojsku trnaca kako koracaju njezinim izudaranim tijelom. Rijeci koje je oduvijek zeljela cuti, iscrtavale su se jedna za drugom u onom savrsenom nizu. Dodirivala ih je vrhovima prstiju, zeleci se uvjeriti u njihovu toplinu. Mutan pogled i rukovanje sa gorkom istinom. Taj Netko postoji, ali Ona se ne budi pored Njega. Nju bude psovke i prigovaranja i zagusljujuci smrad ishlapine alkoholnih para iz nekoc savrsenog zivotnog suputnika. Ali sada pred njom stoji nakupina slova. Slova koja ju razumiju. Slova koja je odmah pozelila zakopati duboko u sebe i zivjeti barem na par minuta, dok ne prozuji neka nezadovoljna stranka kroz njezin ured.

Nije joj smetalo ni da je deset godina mladji. Nije ni Njemu. Posao studenta je ionako bio da uci. I naucio je. Zivotna lekcija. Jedna od onih o kojima na fakultetima nitko od predavaca ne prica rado. Lekcija u kojoj negativna ocjena znaci smrt. A njima se zivjelo...

Zicara. Na putu do vrha Sljemena po stoti put u glavi odvrtila je isto pitanje - 'jesam li ja normalna? sta ja to radim?' On ju je samo sutke promatrao i gutao pogledom savrseno ucvrscenu plavu kosu, savladanu sa tri ukosnice, boje njezinih cipela. Vise nema povratka. U malenoj, zagusljivoj kabini, mjesajuci suze i smijeh spustila se na koljena i gutala muskost muskarca koji to jos nije. Kroz prozore svoje svijesti ugledao je neke nove, Njemu ne znane svijetove. 'Vidi, one price o raju nisu bile lazne' - pomislio je u sebi, dok je rukama bez zuljeva i grijeha milovao shrvana ramena svoje najdraze chaterice. 

Tomislavov dom. Omiljeni dnevni boravak mnogih Vladinih preljubnika. Pokvareni osmijeh recepcionera. Na stolu najnoviji primjerak Vecernjaka. Hodnik sto vodi do sobe broj 17. On i Ona. I ono nesto, za sto se isplatilo umrijeti. Slova sa ekrana dobila su i boju i ton. Savrsenstvo u rukama, na jedan dan. Ona zeli zivjeti. On se tek uci tome. I nije mu jasno zasto sutra ne postoji.

Zatvorila je vrata za sobom, popravljajuci suknju i vjesto montirajuci osmijeh na lice. Ovaj put joj je bilo to puno lakse napraviti. Bilo je cak i iskrenosti u tim pokretima. Ali...

Dan poslije sjedila je u uredu. Zahvaljivanje na ekranu zivota. Tople rijeci cekaju na Nju. Osjeca se kao boginja. Ona ima formulu srece. Na samo jedan klik ulazi u svijet koji je stvorila sa svojim studentom. Pogled kroz prozor. Prosvjednici na Markovom trgu. Naoruzana realnost tjera je u kut, tjera je na zaborav. Nimalo postena borba. Zatvara svoj laptop. Shut down. Ali osjecaji...     

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

i jedno i drugo su sakrili suze

mozda ce slijedeci zivot im dati

sto ovaj zivot im uze

Prica druga: Profesorica & Punker

Grad na Dravi. U studentskoj sobici slike indijanaca i hvataci snova. U mislima poglavica, Oblak koji sjedi i njegova mudrost. Duse su se nekoc davno podijelile na dvije, te druge dvije opet na dvije i tako redom. Umjetnost zivota i izvor srece ispija se kad se prepoznaju one prve dvije duse, one koje pripadaju jedna drugoj. Sa diplomom u ruci i osmijehom na licu, bila je sigurna da je nasla svoju drugu polovicu.

Grad heroja. Naslonjeni na ostatke zidova nekoc velebne tvornice, grupa osudjene mladezi ispijala je svoju dosadu iz plasticnih boca Coca Cole. Miris jeftinog vina u zraku i ponos koji se ne zna povezati ni sa cim. Dva metra nize lezao je izgladnjeli pas na prasnjavom putu. U rukama prozorcic u svijet i preturanje po brojevima koji ga spajaju sa njemu bitnim dusama. 'Ali, ciji je ovaj broj?!' - pomislio je, ispijajuci posljednje kapi koje su ga odvracale od njegove stvarnosti. U nedostatku nekog kreativnijeg posla, odlucio je to istraziti. Ionako je bilo dosadno dan za danom brojati sekunde i minute u nekoj nadi da ce ozivjeti njegov grad i ponuditi malo dostojanstva onima na kojima svijet ostaje. Posla nema. Nade jos i manje. 

U takvom okruzenju najlakse je bilo biti punker. Poderane majice i hlace nisu bile odraz neimastine, vec stil zivota. Barem su se tako uvjeravali. To sto je sampon koristio na silu, nije bilo zbog njegove nedostupnosti, vec zbog zelje da se stopi sa prirodom, da joj bude sto blize. Neshvaceni trans i svijet u kojem realnost nije postojala. Ali duboko ispod poderane majice kucalo je jos uvijek...

Poslana poruka - 'Tko si ti? Odakle tvoj broj u mojem mobitelu?'. Puka jednostvnost u pitanju koje je nikako nije ostavilo ravnodusnom. Nakon nekoliko izmjenjenih recenica osjecaj blizine u zraku. Carobna noc. Noc u kojoj je hvatac snova na zidu iznad njezinog kreveta uhvatio san u kojem je punker bio glavni lik. Je li On doista ta srodna dusa? Kako to da se bas On nocas javio? Je li slucajnost da mi se Njegova sestricina prije dva mjeseca javila sa Njegovog mobitela jer nije imala vise novaca na svojem? Je li slucajnost da on puna dva mjeseca taj broj nije nikada obrisao? Je li.... - Pitanja. Produzena noc. Dani ispunjeni dodirima srodne duse. Upoznavanje. Ljubav u prirucnoj spravici. Citala ju je danima, sve dok jenog dana...

'Oprosti mi. Ne mogu. Ti si tako drago i cisto bice. Ne zelim te okaljati ni na koji nacin. Ja ti ne mogu nista pruziti. Ja nemam nista za dati. A ti zasluzujes samo najbolje. Idi daleko od mene. Budi sretna.' Mutan pogled na oba displaya. Ne, ona to ne moze prihvatiti. Ona je skolovana profesorica i pedagogija joj nije strana. Ona zna prepoznati ponasanje pojedinca. Ona rupe na Njegovim majicama dozivljava kao olaksani nacin da dodje do njegova srca. Nudi joj se. Nije toliko skriveno od Nje. Ona je uvjerena da te rupe vidi samo Ona i nitko drugi. Ona Njegovu masnu kosu dozivljava kao poziv da mu pridje i da se brine za Njega. Ona ga voli zbog onoga sto On jest, na nacin na koji On to jest, ali On...

'Osoba koju ste nazvali je iskljucila mobilni telefon. Molimo pokusajte nazvati kasnije.' - po stoti put slusala je u nevjerici u tom trenutku najomrazeniji zenski glas. 'Kucko jedna, ma sta ces ti meni govoriti kad cu ja Njega zvati?!?!?!' - bijes je curio iz Nje, dok je sakama stiskala vec izguzvanu i natopljenu plahtu u kutu studentske sobe. Ispisane poruke. Na desetke njih. Trazi objasnjenje. Ne dobija ga. 

Nakon par dana stize odgovor. Pronasao je svoju srodnu dusu. Punkericu. Jednu koja je ista kao i On. Jednu koja ne zasluzuje i ne trazi puno. Ali profesorica ne odustaje. Trazi samo jednu priliku. Upornost. Grube rijeci zaustavljene na njenom tijelu. Osjecaj povrijedjenosti i ljubavi u nekom cudnom spoju. Previse neodgovorenih pitanja. 'Ali zasto? Zar on doista ne vidi da smo srodne duse?'

Nakon dvije godine Ona srece svojeg prijatelja koji je otisao raditi na more. Prica joj o svojim dozivljajima i jednom punkeru iz grada heroja, sa kojim radi. 'Nemoguce!' - pomislila je. Da, upravo Njezin punker, koji je prekinuo sa svojom srodnom dusom. Osjecaj srama zbog grubo izgovorenih rijeci nije mu dozvolio da se pospe pepelom i dodje pred Nju. A nije ni znao da mu je Ona vec odavno sve to oprostila. Prijatelj nije ni bio svjestan da je upravo Ona ta o kojoj je punker mjesecima pricao, kako je voli i kako mu nedostaje. I dan danas mu nije jasno zasto joj je onda poslao ono pismo u kojem je moli da ga zaboravi i da krene dalje, bez njega, iako su se ponovno sreli. 

Ona krece dalje, bez Njega, ali sa Njim u mislima. Osjecaji ispisani u svakom postu na 'mojblogu' koje On razumije drugacije od ostalih blogera. Komentar neregistriranog korisnika. On je jos uvijek tu. Osmijeh na licu. Pogled u donji desni ugao ekrana. Kasno je. Sutra se mora rano dici. Shut down. Ali osjecaji...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

für immer punk, ich möchte sein, für immer punk

willst du würklich immer hippie bleiben

für immer, für immer

punk

- 'Ako ti otidjes, gdje cu ja otici? Sto cu ja raditi?'

- 'Iskreno, draga, boli me briga!' 

- 'Sutra je novi dan...'

/Prohujalo s vihorom /

Cudno je kako je malo potrebno da budemo sretni,

a jos cudnije kako nam bas to malo nedostaje

Neuspjeh. Jos jedan poraz u nizu davno prorecene sudbine. Jos jedna noc u kojoj oci nisu znale zatvoriti svoja vrata, a htjele su. Jer ako nista drugo, ono u snu, satkanom od zelja i njeznosti, znali smo biti jedno. Sjecam se nekih od snova u kojima si citala sa mojih usana. Citala si osjecaje. A bio je mrak. Citala si svojim usnama. Znala si to. Vraski dobro! Isto kao sto je sunce jutrima znalo spaliti te iste snove. A nocas je u meni opet gorila zelja da ne vidim sunce. Sunce, koje kroz roletne na zidu crta stvarnost. Onu istu stvarnost iz koje si jucer odlucila iskoraciti, nekim nesigurnim korakom.

Kisa. Gledam je kroz prozor malenog stana koji ima pogled na veliki svijet. Ali ja taj svijet vise ne vidim. Jos jucer sam ga vidio. Gledao sam ga tvojim ocima. A danas... Danas sam slijep. Ne vidim ni razloge zbog kojih smo sjeli na suprotne tribine, zdusno navijajuci za suprotstavljene strane. Zar nismo nekoc igrali u istom timu? Ma, jesmo! Siguran sam u to. Nosili smo oboje one crvene trenerke, od Adidasa. Na ledjima najlijepsim fontom ispisan natpis - Zelje. Da, nekac smo vjerovali u Zelje. Sjecam se da su tada dobro kotirale. Hej, pa to je bilo jos prekjucer. Bili smo prvaci. Ostvarivali smo sve zacrtane ciljeve. Tako lako... A onda, od nikud, jucer se pojavio meni jako dobro znani suparnik. Prepoznao je tvoje kvalitete i sve mogucnosti koje skrivas u sebi i brzo te otkupio. Ponuda koja se ne odbija. Morala si je prihvatiti. Zaigrala si za Mogucnosti. I bas ti, od svih, bas ti, zabila si jedini gol na utakmici. Zelje, koje nikad nisu dozivjele poraz na domacem terenu, morale su stisnuti ruku protivniku i predati mu pehar. Onaj isti pehar iz kojeg je tvoj novi trener ispijao sampanjac cijele noci. Noci, u kojoj moje oci nisu znale zatvoriti svoja vrata...

Ne, draga, ne krivim te. I necu te nikad ni kriviti za raspad nasega tima. Ali skupstina Zelja odlucila je raspustiti klub. Po statutu donesena odluka - ne igramo sa 17% snage! Nema smisla da netko ismijava Zelje i njihove neostvarive ciljeve. Ili sve, ili nista - jos uvijek pise na grbu najvoljenijeg kluba. Kluba, bez navijaca. Kluba, u kojem jedini igrac igra jos posljednju utakmicu sa ocima koje ne znaju zatvoriti svoja vrata...

Potop na domacem terenu! Mogucnosti su pregazile Zelje... 

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

ne bih ti rekao ostani, ne bih ni probao

ne bih ti rekao volim te, samo

cuvaj se

Muskarac niposto ne zeli biti prijatelj neke zene,

ako moze biti njezin ljubavnik

Dosada. Na TV-u previse kanala. Kad bih svakog gledao samo po minutu, otislo bi mi dva sata. Ma, ne da mi se. Onaj jedini razlog zbog kojeg se radujem Uskrsu - cokoladni zeko od Lindt-a, je vec zaprljao cijelo moje zubalo. Bacam se na krevet, pokusavajuci smisliti nesto pametno. Onako usputno zavlacim ruku ispod kreveta. Fuj! Prasina. Trebao bih pomopati stan, ali ne da mi se danas. A i onom sivom rucniku sa fitnessa nije mjesto na podu. A ma, moze pricekati tamo do subote. A onda ce upoznati centrifugalnu silu. Ispod kreveta dobro mi znana ekipa. OK, kad maknem prasinu sa njih, onda na nesto i lice. E, moj Aladine, na srecu si sakriven u toj lampici. Nego, gdje ti je prijateljica, ona Pandora? Ah, tu je. Pa da vidimo sto li je danas sakrila u sebe...

'Ali kako ne razumijes da mi je on samo prijatelj?! Prijatelj i nista vise! Pa, Boze moj, znamo se cijeli zivot. Uostalom, on je Gay! Hallo, cujes li me? On je Gay! Njemu vjerujem vise nego bilo kome u zivotu. On sigurno ne zeli nista od mene!'
'Ma, gledaj. Ivan je zivio u zgradi do mene. Da sam ikada htjela biti sa njim, to bih ucinila, bilo kada. Ne bih cekala do sada. Stvarno ne razumijem zasto ti smeta kad ga drzim ispod ruke. Pa on mi je samo jako dobar prijatelj...'
'Zasto te smeta kad mi Daniel ili Alex salju poruke u ponoc?! OK, ako ti stvarno smeta, ugasiti cu ton. To su samo frendovi. Zar ne vjerujes u musko-zenska prijateljstva?! Hellooouu!!!'
'Ma daj, ne budi lud! Pa to su samo virtualni frendovi! To je tako bezbolno i nevino. Ove puse na fejsu ionako nista ne znace. Ono, decko je usamljen i zeli pricati sa nekim tko ga razumije. A ja imam razumijevanja...'
'Gledaj, taj Luka pise super tekstove. I to je jedino sto nas povezuje. Volim ga citati. Ali ne volim mu davati komentare na javno, da ne bi netko nesto pomislio. Zato sam mu dala moju mail adresu i broj mobitela. Ono, cisto da ga mogu pohvaliti za njegov rad. U biti, nesto cemo jos poslovno suradjivati. Reci cu ti kad bude bilo vrijeme za to...'

'Ne, ne, ne, to nije isto. Negdje sam procitala, da kad zena pomisli da je partner vara, onda je sigurno vec prekasno. Kristina mi se jednostavno ne svidja. To je zenska intuicija. Ti to ne razumijes! Ja sam sigurna da ona zeli nesto vise od tebe!'
'A tko je ta Ivana? Jel ja nju znam? Nikad mi nisi pricao o njoj. Cudno da te se u zadnjih 3 dana vec 5 puta sjetila. Jesi li ti siguran da njoj treba samo pomoc oko tog pokvarenog laptopa?! Vidis, super prilika da je upoznam i ja. Ici cu sa tobom do nje.'
'Pa sta ako si me upoznao sa Sandrom. To ti je mozda bio samo alibi. Ne znam ja. Sumnjiva je ona meni...'

...bla, bla, bla... u nedogled...

Pandorice, jesi li mi ti prijateljica? Sta me mucis sa ovakvim temama?! Pa, i sama znas da do sada nitko nije uspio rijesiti taj misterij. Musko-zenska prijateljstva. Da, vjerujem u njih. I znam da su moguca. Hoces primjer? Vidi, Tea. Zajedno smo odrasli. Znam svaki madez na njezinom bijelom tijelu. I kad god sam je trebao, ona je bila tu. To sto je rekla da me Jana nije vrijedna, to je bilo dobronamjerno. Znala je da sa njom samo patim. A onu vecer smo ionako previse popili. Nismo ni bili svjesni sto radimo. I bas je bilo smijesno kad usred noci nije uspjela naci svoj grudnjak na podu. Fora. Ostao je visiti na lusteru. Ali i slijedeci dan smo bili prijatelji. Nista se nije promjenilo. I danas smo prijatelji. Ono, kad nam je bilo dosadno, znali smo skrenuti sa puta. Ali to nije nista ozbiljno. To je bilo vise iz cijenjenja. Mislim, veci dar od toga joj nikad nisam mogao dati, a ona je ionako zasluzila samo najbolje. Ma ne, nismo zaljubljeni jedno u drugoga. Volimo se na neki drugaciji nacin. A daj, Pandorice, ti to ionako ne kuzis...
Gle'. Ona meni govori o tom njezinom gayu. OK, decko se kuzi u stikle vise nego u krampone na kopackama. Zna sa kojim se voskom bolje i bezbolnije skidaju dlacice. Onaj ljubicasti sal na njemu stoji bolje nego na navijacicama Fiorentine. Sve to stoji. Ali je bio brzi od transformersa kad joj je uletio u dah. Neka, barem je upoznao svoje potrebe, nakon 27 godina zivota. Divno! Konobar, ja cu platiti...

Da, nekad se sve vrtilo oko sunca. Danas oko sexa. Svejedno! I sex pocinje na 's', zar ne?

Pandora, sibaj mi drugu temu. 'Sto? Blog? Blogerice? Dopisivanje? Hm, odi ti bolje do Aladina, pa se vas dvoje druzite i pricajte o vasem prijateljstvu...'

Tabu!

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

zasto pravis slona od mene
za tako nesto nema potrebe
on je cijele noci bio kraj tebe
i dirao je tamo gdje ne smije

Ljubav je pobjeda maste nad inteligencijom!

'Mali, volis li me?' - 'Naravno, Malena. Ti znas da te volim!'

'Bi li za mene skinuo i zvijezde sa neba?' - 'Malena, ti samo pozeli i sve ce tvoje biti!'

Skupivsi sve zvijezde sa neba, Mali je pozvao Malenu da mu se pridruzi, na dekici satkanoj od lisca i najnjeznijih travki. Miris noci ispunio je brdo iznad grada, koji je crtao svoj lik u pospanom jezeru. U trenutku kad joj je pozelio dati savrsenstvo na dar, Malena je uzviknula: 'Idiote jedan! Vidi sto si napravio od neba - unistio si ga!' Mali je spustio pogled, moleci za oprost. Duboko u dzepovima svoje ljubavi prstima je prelazio preko njeznih i razocaranih pramenova zvijezdi, kojima je povratak na obicno nebo tesko pao. Svakoj od njih dao je ime. Vrativsi ih na mjesto, molio je oblake za kapi kise, kako zvijezde ne bi vidjele suze u njegovim ocima...

Jednom davno su mi rekli da je ljubav kao rat - zapocnes sa njom kad god pozelis, a napustis boj kada iznemognes. Tesko mi je vjerovati da smo iznemogli. Jesmo li?! Ja se pocetka jos uvijek sjecam. Tvoj pogled. Znatizelja u ocima. Pitala si se hocu li to doista uciniti. I jesam - udahnuo sam tvoj zrak. Pustila si da traje. Pustao sam i ja. Mirisi tvojeg tijela grlili su me pred svima. Ponos je dobio nove vlasnike. U nama! Saptala si da me volis. Volio sam i ja tebe. Glasno. Pred svima. Pred cijelim svijetom. Vjerovao sam da postojimo MI. Vjerovao sam u NAS. Sanjao sam NASE snove, zajedno sa tobom. A onda je dosla noc. Ona noc zbog koje si me zamrzila, jer sam sa neba skinuo sve zvijezde. Ali, najdraza, skinuo sam ih za tebe!

Ponekad pomislim da ti ne znas biti voljena. Oprosti mi. Mozda sam u krivu. Mozda ja ne znam voljeti...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

malena, kako cu bez tebe sutra

malena, falit ce mi s tobom jutra

ima drugih, ima boljih, ali nebo zna

samo ti si moja

malena

Rat ubija one koji misle da su ga prezivjeli

'Ej Vuki, ajde upadaj, idemo se malo provozati, jedan djir na lungomare...' - s ponosom u glasu pozvao sam ga da sjedne u moj prvi auto, yugo koral 55. Odmjerivsi pogledom moju bijelu strijelu, sa malo udubljenim zadnjim lijevim blatobranom, u sekundi je kroz zube zarezao - 'Jesi lud?! Ja da sjednem u taj auto?! Pa to je, covjece, yugo! Srpski auto! Ja da njima punim budzet?! Zaboravi!' Okrenuo se i otisao.

Poslijeratne godine. Rat u kojem je prva zrtva bila istina. Rat u kojem nije bio cilj poginuti za svoju domovinu, vec natjerati drugog gada da pogine za svoju. Rat zbog kojeg se Vuki vise ne moze hvaliti mnogobrojnim clanovima svoje obitelji. Rat koji je progutao njegov dom, u srcu grada heroja. Rat koji nije prezivio ni njegov brod. Jos uvijek usidren lezi na dnu Dunava, okovan njegovim djecackim snovima. Rat kojeg se sjeca po prvoj granati koja ga je probudila nakon zvuka nepoznate sirene, koja se bezobrazno uvukla u prozore ponosnih kuca, prepunih cvijetnih snova. Rat zbog kojeg je Vuki pozelio osvetiti ulicu grada kojeg ce vjecno zvati svojim.

Sjedeci na ogradi igralista, na kojem smo proveli vise sati nego u skolskim klupama, slusali smo Vukija koji je udarajuci kosarkasku loptu bljuvao bijes - 'Razbit cu ih jednog dana. Razbudit cu Beograd, da ce me pamtiti svaka kap njihove krvi. Za svaku granatu koja je legla na moj grad, dvostruko ce mi platiti! Osvetit cu svoju ulicu i onaj drveni prozor sto mi je gorio pred ocima dok sam napustao svoj dom. I onu izgubljenu i pregazenu lutkicu u blatu kukuruzista, pored koje sam lezao cijele noci, pokrivajuci usi rukama. I nju cu osvetiti. Bili smo kukavice, jer smo htjeli zivjeti. Pobjegli smo svi kao muhe bez glave. Ali ja cu se vratiti. Biti cu veci nego Blago Zadro. Po meni ce jednom nazvati glavnu ulicu u Vukovaru. Vidjet ce oni tko je Vuki!' - uzviknuo je i bacio kosarkasku loptu visoko u zrak, u maniri Boska Buhe, ocekujuci prasak njezina dodira sa vrucim asfaltom Pule. Sa prozora obliznje zgrade bojala su ga se dva naborana, umorna oka, dva oka nacije koja je kriva za sve.

Vuki se jednostavno nije mogao pomiriti sa cinjenicom da je u zivotu, na zalost, tako - trnje dobijaju zivi, a ruze mrtvi. Previse nagomilanog bijesa na ledjima klinca koji je svakih dvije godine mijenjao gradove u potrazi za nekim novim domom koji nikad nece biti njegov. Previse izgovorenih odraslih rijeci slovima ubijenog djeteta u njemu. Jedino za sto je zivio bila je osveta. Oblacio ju je svakog dana prije nego smo pjesacili do skole na Kastelu. Nije ju skidao cijeli dan. Postala mu je kao zena. Vodio je ljubav s njom. Zivio je za nju...

Zavrsili smo skolovanje. Vuki i ja zagrljeni sa diplomom u ruci. Planovi su jos uvijek isti. I on i ja zelimo biti piloti, ali svatko je imao svoje razloge. Moji razlozi su ukradeni. Njegovi su i dalje zivjeli. Otisao je u Zagreb. Poslao mi je poruku nakon prvog leta - 'Care, ja letim. Letit ce i oni. Odletit ce svi u zrak! Ostavit cu vatreni potpis na nebu iznad Beograda. Vidjet ce oni tko je Vuki!'

Godine nisu cekale. Potrcale su za nama i stigle nas. Vukija je stigla i teska bolest. Njegov privatni rat. Rat iz kojeg je nakon dvije godine izasao kao pobjednik. Divim mu se, a on mi objasnjava kako ne bi uspio da nije pored sebe imao svojeg andjela cuvara. Cetiri i pol godine tisine za nama. Cetiri i pol godine nismo sjedili na stepenicama pred zgradom, pored one polomljene ograde. Cetiri i pol godine nisam cuo Vukija kako psuje majku svemu sto je izraslo par metara dalje, nizvodno uz Dunav. I sad, nakon cetiri i pol godine, stoji Vuki ispred mene, sa ponosom u ocima i bijelom rukom zguzvanom u njegovom dlanu. Njezni glas progovori - 'Drago mi je, Svetlana. Svi me zovu Ceca, pa mozes i ti. Vuki mi je cesto pricao o tebi. Imam osjecaj kao da se znamo vec godinama.'

Ali ja nisam imao taj osjecaj. Mislio sam da poznajem Vukija. Vukija koji je do jucer bio samo covjek, a danas je i covek i covjek. Ma dovraga, danas je ljudina i pol!

'Vuki, pa ti si osvojio ovaj rat! Vuki, pobjednice! Vuki, heroju ulice nepostojeceg grada, usamljeni walkeru, jel ti to vozis yugo koral 55?!' - 'A jebiga. I oni su ljudi... Nego, cuj, dolazis ovo ljeto doma? Tamo negdje krajem kolovoza, Ceca i ja pripremamo festu. Znas kako je... Zaruke i to... U Beogradu...'

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

prisiljen da razmisljam
ja shvatio sam sve
nisam rodjen da budem heroj
o ne, ne, ne

Slabosti, ime ti je zena.

(William Shakespeare)

'Opa, mala. Nova frizura, ha? Dobro ti stoji.' - cuo sam jutros svoj glas u hodniku poluprazne firme. Ona je prosla pored mene skrivajuci desnu stranu andjeoskog lica. 'Sta je, lutko? Nisi dobro spavala? Izgledas nekako premoreno.' U tom trenutku dodirnula me istina onim svojim najostrijim noktima. Ona prasina boje koze na njezinom licu neuspjesno je skrivala ne tako davnu proslost i grube otiske bijesa nacrtane rukom koja ju je trebala voljeti. Na mom licu krivulje nevjerice i njezine sestre, zaprepastenosti. 'Ne, ne, nije ono sto mislis. Spotakla sam se i pala sam po stepenicama...'

Opet se sovinizam uvukao u stepenice! Opet to glupo dokazivanje da se do vrha ne moze bez njih! Ma do kojeg vrha?! Takve stepenice treba gaziti, s gustom! Treba polomiti svaku onu misao koja tjera te bezlicne prste da saraju plavom bojom svoje necitljive potpise. I to odmah!

Sjecam se Curice. Predivno, uplakano stvorenje na asfaltu izmedju Zagreba i Samobora. Bubi i ja smo htjeli ubaciti u sebe najsladju samoborsku poslasticu, kad smo je ugledali kako sutira predju gumu ocevog BMW-a, izvikujuci najlijepse psovke koje smo ikada culi. Kad je ugledao lice koje nas vec mjesecima gleda sa svih naslovnica i tv-ekrana, Bubiju su kliznule kapi znoja niz volan. 'U, jebote!' - promrljao je u njemu najdrazem nacinu odobravanja. Umirujucim tonom, pokusavali smo joj objasniti kako smo nepunih 10km udaljeni od slijedece benzinske pumpe i da ce za tren oka biti sve ok. 'Tata je za sve kriv! Nije mi rekao da nema dovoljno benzina u autu. Sta da mi se to dogodilo usred noci?! Zelim vam se oduziti. Castim vas kremsnitama u Samoboru.' Bubiju i meni milo. Nismo joj rekli da smo doista po to i krenuli u Samobor.  Ne zeleci pokvariti njezinu ideju, pristali smo. U Samoboru nas je docekala Valerija, njezina najbolja prijateljica. Bubi se bacio u let, poput pravog morskog galeba. Uspjesno. Njihov let traje jos i danas. Naucili su letiti i svoje dvije malene pticice. Bubi zna kako se to radi! Sagradio je kucu bez stepenica! (Bubi, care, ponosan sam na tebe!).

Curica je bila iznadprosjecna djevojka. Nije imala grudi od kojih zastaje dah, ali ipak sam na njih naslonio svoje oci. Kad pomislim na nju, sjetim se one leprsave kose koja mi je mahala kroz poluotvoreni prozor njezinog auta, dok smo je slijedili na putu do Samobora. Zlatne lokne na tanjuru ispunjenom secerom u prahu i ostacima predivnih kremsnita, i smijeh. Haljinica na njoj bila je poput onih, koje je moja heroina nocima znala sivati mojim kolegicama zeljnim trendova i neshvacene mode. Odavala je besprijekornost njezinih bokova i dugih savrsenih nogu, koje su se skrivale u zagrljaju tamnih najlonskih carapa i cizmica do iznad koljena. Izgledala je seksi. Tako je i hodala. Znala je to. Zna i dan danas...

Kad je sunce otislo na put, Bubi se sjetio da nas u Puli ceka kofer pun obveza. Curica se odmah pobunila. Odglumila je savjest uvjeravajuci nas da se ne smije voziti sa jednim Bacardijem u krvi. Mozda je bas Bacardi bio kriv da smo joj odmah povjerovali. Mozda... 'Bubi, gdje ces ti spavati, na mjestu vozaca ili suvozaca?' - sitna provokacija. 'Ma daj, sta vam je?! Imam kljuc od stana moje kolegice, koja studira tu, u Zagrebu. Trenutno je u Splitu. Stan nije daleko. Tu je odmah. Na Srednjacima.' - u jednom dahu izgovorila je Curica, niti ne sluteci kako joj iz lica iskace zelja da ova noc potraje sto duze. One grizu, a mi smo ribari, ali ne oni koji prigovaraju...

Stan na Srednjacima. Valerija i Bubi imali su za govoriti nesto vazno jedno drugome. Nitko ih nije smio cuti. Barem su ostavljali takav dojam. Pomislio sam da mu zeli ugraditi svoje rijeci u uho. A Bubi kao Bubi, nije imao nista protiv. Curica i ja pozeljeli smo im laku noc i zavukli se u hladnu sobu iza tamnosmedjih vratiju. Prije nego se skinula, pohitala je da ugasi svijetlo. 'Ne, nemoj!' - skoro sam pa preglasno rekao. Strecnula se. 'Zelim te gledati...' - zbunio sam samoga sebe rijecima koje su nekontrolirano kliznule preko zubiju. U tom trenutku ugledah kristale u njezinim ocima, ali ne onakve kakve je imala na asfaltu pred Samoborom. 'Mozda ti se nece svidjeti to sto budes vidio.' - prosaptala je nesigurno, paleci svijecu na nocnom ormaricu. 'Ma daj, sta ti je, pa savrseno izgledas.' - pobunio sam se istoga trena. 'Ne, ne radi se o tome.' - bile su zadnje rijeci koje sam cuo kad su se moje oci izgubile izmedju potpisa nekog idiota na njezinom tijelu. 'Ne, to nije moguce!' - uzviknuo sam histericno. 'Ali u svim novinama ste izgledali tako sretni, zaljubljeni.' Nasmijala se nekako kiselo na moju neupucenu primjedbu, tiho pjevuseci sebi u bradu kako savrsenstvo ne postoji...

Iako nisam imao vremena da je zavolim, tu sam noc vodio ljubav sa njom, najnjeznije sto sam znao. Ne znam tko je vise uzivao od nas dvoje, dok smo gledali nase sjenke kako se gube jedna u drugoj na crvenom zidu, pod tihim svijetlom treperave svijece. Na poslijetku, zaspali smo jedno u drugome, sa osmijehom na usnama. Probudio me njezin pogled, negdje oko 6 u jutro. Nenaspavane oci iscitavale su sa njenih zbunjenih usana rijeci nevjerice - 'Nisam znala da ruke znaju voljeti. Hvala ti za ljubav.' Poljubac andjela na dlanu. Pozeljeh je zagrliti cvrsto, ali sam se uplasio da je ne stisnem prejako. A bas to sam zelio. Zelio sam joj biti blizu...

Pod tusem, dok smo ispirali grijehe prikupljene prethodne noci, objasnjavala mi je razliku u bojama potpisa na svom tijelu. Znala je tocno reci kada ce koja modrica nestati. Bilo je tu onih od prekjucer, kojima je prognozirala nestanak za nekih 13 dana. Imala je i jednu koja je trebala proci za 4 dana. Ona malo veca je imala rok trajanja od 7 dana... Tri od njih su nestale jutros, bas kao sto je i pretpostavljala. Nisam mogao odgonetnuti je li to bio ponos u njezinom glasu, jer je znala proreci njihov kraj ili bijes na samu sebe sto je naucila tu prokletu brojalicu. Podigao sam pogled. Njezine oci imale su istu boju, ali lijepsu. U ovo more sam uskocio rado i zaplovio njezinim mislima. 'Ne, ne moras me pitati. Danas sam tvoja. Voli me danas, voli me kao svoju...' Volio sam je... iako nisam imao ni vremena ni prilike za to...

Bubi i ja vratili smo se u Pulu, a ona je otisla po nove potpise. Ne razumijem je. Pokusao sam je shvatiti, ali nisam nikad uspio.

I dok sam jutros gledao svoju kolegicu u oci, vidio sam Curicu. Pitam se, broji li i danas? Ima li jos uvijek kucu punu isfrustriranih stepenica, ljubomornih na njezin uspjeh? Koliko li jos Curica hoda oko mene, sakrivenih u tamnim stramplicama, sa napudranim obrazima i remenom sutnje preko usana?! Najdraze moje, vicite, neka vas cijeli svijet cuje! Potrazite ruke koje znaju voljeti. Zgazite stepenice! Unistite ih! I nemojte zaboraviti ostaviti potpis svojih potpetica na svakome od njih. Neka vas se sjete dok budu gledali sunce kroz prozor bez izlaza, jer nista bolje niti ne zasluzuju!!!

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

dok se plete, dok se svlaci i za lipu ric prosjaci
ne razumin tu dobrotu, dok ti cinin bol, sramotu
sanjan oci zene, tvoje oci zajubjene
ja san grub, pa bas u mene, te su oci zajubjene
bas u mene

Tko nastoji da zadovolji sve svoje strasti,

taj gasi vatru slamom.

Gladijator u mojim venama ostrio je svoje oruzje, gledajuci oci crne pantere. Ring strasti oko nas bivao je sve uzi. Cezar pozude odavno je oglasio da u ovoj borbi mora pasti kap zivota. Uzdignute ruke. Neka igre pocnu...
Kruzis oko mene pokretom hijene. Nanjusila si krv, skaces i grizes me za vrat, zubima koje jucer nisi imala. U maniri iskusnog ratnika, sa nekoliko skalpova na koplju, uzvracam ti istom mjerom. Smijes se. Smijem se i ja. Zakoracio sam prema tebi. U tvojem pokretu oprez. Trenutak nepaznje i padas na ledja. Krvolocna zivotinja u meni se budi. Guzvajuci dlanove u mojim sakama, mirisala si noc. Zimsku noc. A tvoje oci... Zvijezde! One, kojih te veceri nije bilo, barem ne sa ove strane oblaka. Oblaci. Nijemi svjedoci. Obujmila si me nogama duzim nego noc. Noc u kojoj je utonuo pospani grad. U strahu si. Priznajes poraz i pustas me da hodam katakombama tvojega svijeta. Svijeta bez stanovnika. Nastanjujem se.
Kapi tvog zivota kliznule su milenijskim kamenom. Nije ih uspjelo isprati niti nebo. A trudilo se. Sa vrha arene zacuo se krik. Probudila si uspavani grad i Zenu, koju do tada nisi poznavala. Sada je gledas svakoga dana, sa ponosom u ocima.
Cezar se ustao. Masa trazi krv. Predajes im djevojcicu u zaflekanoj plahti. Urlik. Dive ti se. A ti ne znas sto bi osjecala, dok niz tvoja bedra curi dio mene. Tvoj prvi grijeh...    

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

prva je ljubav dosla tiho, nezvana, sama
za sva vremena skrila se, tu negdje
duboko u nama

Kako malo imamo maste za bol koju nanosimo drugima

Ne, ne zelim vise slusati svoje izlizane molitve na dnu bunara u kojeg si me sakrila od tudjih pogleda. Rekla si da nas zelis zastititi, a ja nikad nisam shvatio od koga, od cega...

Slike. Simboli izblijedjenog sjecanja na dane ponosa i slave. Vise nisu u okviru. Ne tamo gdje sam ih ostavio. Netko ih je ukrao. Barem onaj dio na kojem sam bio ja. Mozda me zele kidnapirati. Imas pravo, sakrij me od pogleda...

A ne tako davno, disala si zrak iz mojih usana na pokretnim stepenicama novootvorenog shopping centra. Na radiju su javili kako su svi kupci toga dana hodali okolo sa povezom na ocima, svi osim nas dvoje. PR je odradio svoje. Marketing na nivou. Neki razlozi se uvijek nadju...

Ne, najdraza moja, ti se mene ne sramis. Samo, danas ti frizura nekako drugacije stoji. Ne zelis pred kamere. Sto? Pukao ti je jos i nokat? OK, necu te drzati za ruku, da te ne povrijedim jos vise...

Ljubavi, hajde ti nadji neku drugu budalu. Ova ti se malo umorila...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

ako vec moras, ubij me njezno

a ja cu nauciti uzivati u tome, koliko i ti...

Bogati imaju novac, a siromasni ponos!

'Cini se nevjerojatnim, ali zivot u siromastvu zahtijeva mnogo vecu razinu intime od seksualnog zivota. Skloni smo tome da ulozimo dosta napora dok se o potonjoj hvalimo, i jos vise da prvu sakrijemo. Ljudska tragedija!' - rijeci su to jedne predivne osobe koje su me potakle da pogledam u retrovizor onoga sto bi neki nazvali zivotom...

Ne, dragi moj Gospodine, Vi to ne razumijete. Ne znate kakav je to osjecaj kad vam bilo zivota iskace kroz dzepove u kojima se razlijeva jogurt koji bi mogao uskoro biti Vas, nakon pet minuta straha. Ne znate kako je to biti dijete koje docekuje sunce u redu ispred marketa, pokusavajuci se dokopati komada najjeftinijeg kruha. Da, postoje i takvi kruhovi. Vi ste kao dijete upoznali na tisuce okusa, a nama je svjezi kruh imao okus kolaca, koj se jeo samo u posebnim prilikama. Onako svjezeg nismo ga jeli jer se prebrzo prozvakao i pitao je jos. Vi ne znate kako je to jesti jednom dnevno, a nekada i rijedje. Dok ste na Azurnoj obali probavali jastoga i izabirali umake kojima cete zaciniti svoju salatu, moja je heroina umornim zubima pokusavala izmedju ostataka kostiju izvuci ono sto Vi nikada ne biste nazvali mesom. I na srecu, to nikada necete znati. Vas su uspavljivale melodije Mozartova Requiema, a ja sam iz noci u noc slusao simfonijske orkestre heroininih, sestrinih i mojih unutarnjih, na silu zguzvanih organa. Vi nikada necete shvatiti zasto su ona djeca okolo mene pod plastom noci samo prosla pored polica sa cokoladama i slatkisima, hodajuci na trepavicama do polica sa secerom, uljem i brasnom, vjesto ih potom skrivajuci duboko u podrume ispod nakupljenih sisarki i ostataka od ulicnih klupa, uz pomocu kojih smo grijali plave prste sto su vristalili iz mrezastih carapa, koje to nisu bile zbog mode, ne one koju Vi poznajete, vec neke klosarske mode, Vasim ocima nedostizne. Nasi su pretci bili previse ponosni da bi ukrali zivot, a mi smo se kao klinci kleli da ne znamo odakle se pojavila svaki dan u kuhinjskom ormaricu vrecica bijeloga praha puna snova i nade, da ce u tren oka postati naseg trbuha najbolji prijatelj, kruh nas svagdasnji...

Ne, dragi moj Gospodine, Vi to nikada necete znati. I sada, Vi me zelite procijeniti kao osobu na temelju pitanja sto mislim o kradji, a iz ociju Vam iskace presuda, jer ja sam u ovoj zemlji satova, sira i banaka tek obican yugo, ausländer bez pedigrea, jedan u nizu onih koji traze posao, moleci boga da ga nikad ne nadju, jer ova je drzava majka svih majki. Ja nisam bogat, ali imam ponos. Necu se jeftino prodati, nikome, pa ni Vama. Istina, bilo je medju nama i onih koji su do jucer vozili kamione, a sutradan su ih sve krave u okolici svojim ocem zvale. I njegove sam jogurte krao. Krao sam, ali nisam lopov! Nisam krao da bih imao. Krao sam da bih zivio. Vi to ne mozete shvatiti...

Kroz tunele moje svijesti su i dalje odzvanjale rijeci savjetnice, da se moram prodati sto bolje. Imam jednu priliku i nju moram iskoristiti. Kapitalizam. Kupuje te i prodaje kome god zeli. Ali ne, ne pod svaku cijenu! Ponos ne prodajem!

Sobu bez zavjesa, na trecem katu multinacionalne kompanije ispunila je tisina. Predstavnica Human Resource-a pogledom je gutala slova sa papira koji je trebao pricati o meni i mom zivotnom retrovizoru. Bio je to samo jedan od 43 papirnatih zivota, koji su se nadali onom palcu koji gleda u plafon i stisnutoj saci koja je pricala rijecima dobrodoslice. Voditelj Life Cycle Management-a ispustio je par zvukova meni nejasnih, vise nekako sebi u bradu. Pogledavajuci svojeg suborca, izvadio je nalivpero i ostavio plavi trag tinte na nevinom papiru. Sa nekom nevidjenom odlucnoscu izgovarao je rijeci koje su moj zivot izdigle iznad trnja po kojem sam do tada gazio - 'Danas je srijeda. Proucite ovaj ugovor i ukoliko ste voljni postati dio nase obitelji, stavite jedan potpis ovdje do mojega. Vidimo se u petak.'

'Enterprise, Tornado ili Box Build? Na kojem projektu radis danas?' - upitao me jutros nakon sto mi je zazelio ugodan pocetak radnog tjedna. Na mojem licu osmijeh. Na njegovom i dalje radoznale oci u iscekivanju odgovora. 'Also, junge, was machst du heute?' - 'Ma nista, care, evo me, sjedim i kradem...' Osmijeh proslosti na nasim licima.

Prsti su odlucili heroini otkriti tajnu. Na zaslonu mobitela par slova u nizu - 'Oprosti mi, majko, krao sam. Ukrao sam zivot. Volin te!'

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

ako san getanin i ja san dite...

Usamljenost je samo korak do samoce,

a samoca vjerojatno najludji osjecaj promasenosti i nepotrebnosti.

Ako se bojis usamljenosti, ne zeni se!

Sinoc sam opet upitao noc zasto me tog ljeta dvije i neke morala upoznati sa svojom najboljom prijateljicom?! Pokusavala mi je objasniti da je Ona jedina koja je sa njom budna docekivala zore. Godinama. A ja se i dalje pitam je li moguce da kurve ne spavaju nocima?! Mozda me noc samo lagala. Mozda se i ona boji usamljenosti i samoce...

Po ne znam koji put, iscitavao sam poruku na zaslonu spravice koja nam je postala vaznija od cipela dok izlazimo pred oci svijeta. 'Kako si? Sta radis?' Kroz mutnu sliku razabrao sam par slova svojeg bijesa kako se slazu u skup kojem nisam bio sklon - 'Da te to doista zanima, sada bi bila ovdje pored mene i znala bi kako sam!' Ovu je utrku glava izgubila pred prstima na cijim su porama znoj i suze uspjele potopiti sve one predivne zajednicki provedene trenutke, proteklih godina. Jednostavno nisam mogao vjerovati da je odlucila provesti godisnji odmor bez mene, nakon toliko godina braka, iako smo oboje imali slobodne dane u isto vrijeme. Sjedeci tako danima u zamracenoj sobi, osjecao sam mirise i zvukove ljeta sto su dopirali iz poluotvorenog prozora. Iz noci u noc osjecao sam nelagodu i strah od onih hladnih zidova samoce koji su me grlili kao svog ljubavnika, grebuci me svojim noktima po svakom milimetru napustenog tijela. Strah. Suze. Samoca. Kad danas razmisljam o tome, uvjeravam se da je tu poceo nas kraj. Ali to je ionako sada nebitno...

Bjezeci od nepozeljne gospodje Samoce, otrcao sam u noc. Molio sam je za malo svijetlosti, da mi pokaze put. Nasmijala mi se u lice, pitajuci me shvacam li sto trazim?! Je li to doista nemoguce? Da se mene pita, natjerao bih sunce da vodi ljubav sa mjesecom, dok im zvijezde drze svijecu, nagovorio vatru da se bori sa vodom, zavodeci kocku leda i pred oltar odveo noc i dan svjedoceci svitanju njihove ljubavi. Hm, jesam li doista nerealan? Mozda ljubav uopce ne postoji. Mozda je to samo zabluda. Zar su moji ideali filmski i traju samo dok se zavjesa ne spusti? Tko odlucuje kad ce ta zavjesa pasti? Previse pitanja. A noc mi se i dalje smije. Nevoljko pristajem da me upozna sa svojom prijateljicom. Samo mi Nju moze ponuditi kao ubojicu nepozeljne gospodje Samoce. 

Namignuvsi svojoj Madame, uhvatila me za ruku i odvukla u sobicak na kraju hodnika. Bila je bozanski lijepa. Nikad prije moje oci nisu gutale takav sklad u boji ljudske koze. Tek pokoji crveni trag tkanine vracao me u stvarnost koja je bila tako surova. Sama pomisao da sam ovdje da bih se sakrio od gospodje Samoce izazivala je u meni nevjericu. Tu, u stranoj zemlji, daleko od mojih heroja koji su svjedocili mojim prvim pobjedama i porazima, daleko od zemlje i obale koje su govorile istim jezikom kao ja, daleko od nekoga koga bih sa pravom mogao nazvati svojim, stajala je Ona preda mnom, sa pitanjem na usnama 'hocemo li poceti?'... Poceti sa cim?! Sa ubijanjem Samoce? Pocni! Ubi je! Zelim gledati kako pati! Unisti je! Da, tu pred mojim ocima!

Nekim uvjezbanim pokretima odvlacila je moju paznju. Smjeskala se. Svojim dugim, hladnim prstima, pokusavala je razvuci moje usne u sretnu krivulju. Nisam mogao. Primio sam je za ruke i posjeo je ispred mene. Oborena pogleda zamolio sam je da prestane. 'Ne brini, platit cu ti. Ne moras nista raditi. Samo budi tu.' Najednom sam osjetio zacudjene oci na svojem licu. Nevjerica. 'Ne svidjam ti se?' - 'Ma ne, ne radi se o tome. Predivna si! Mozda najlijepse stvorenje koje sam u zivotu vidio. Ali nocas mi vrijedis puno vise od toga da bih od tebe kupovao tijelo. Sjedni pored mene. Ne moras nista raditi. Ne moras ni pricati. Samo budi tu.' U tom trenutku pretvorila se u andjela. Najnjeznijim dodirom primila me za ruku. Pricali smo dugo u noc, otkrivajuci jedno drugome svoje tajne i strahove. Cinilo se nestvarnim. Mislio sam da to radi samo profesionalno. Ionako ce mi naplatiti ovu srecu. Neka. Platit cu koliko god treba. Ne zelim vise u hladni zagrljaj Samoce. Mrzim je! Mrzila ju je i Ona, zajedno sa mnom. Docekali smo zoru. Zavukao sam ruku u dzep vadeci smotuljak kojim se kupuje sreca. Nije ga htjela primiti. Zagrlivsi me, osjetio sam otkucaje njezinog zivota na svojim prsima. Spustivsi mi posjetnicu na dlan izisla je iz sobe ostavljajuci za sobom opojan miris pobjednice. Da, pobjedila je. Unistila je gospodju Samocu. Barem na jednu noc. 'Hvala ti' - prosaptao sam, jedva cujno i izisao na vruci asfalt. Oko mene su stajali ljudi, ljudi koje sam opet vidio. Netko je cak uzviknuo i moje ime, a ja sam samo stajao na mjestu, razmisljajuci kako sam nisko pao, da me cak i prijateljice noci zale.

Kvragu! Steta sto je kurva...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

steta sto, sto je kurva, kazu svi

a ja sutim

steta sto, sto je kurva, ne znaju

a ja slutim

Spavam i sanjam da sam leptir

koji spava i sanja da je covjek

koji spava i sanja da je leptir

'Ja cu biti vatrogasac'... 'a ja, ja cu biti policajac'... 'ja cu biti doktorica'... 'ja cu graditi brodove'...

Gledajuci radoznalim ocima, uciteljica prvoga D dodirivala je mastu i snove narastaja kojem ce kroz godine ostaviti svijet na cuvanje. U moru razloga koje su maleni ljudi iznosili, ugledala je tamnosmedje oci koje su vristale u svojoj odlucnosti. Upitala ih je, sto one sanjaju, sto ce one jednog dana biti. Klinac iz trece klupe do prozora zagrmio je odlucno: 'Ja cu biti Pilot!' Muk u ucionici. Nitko nije pitao za razloge. Zbunjena uciteljica osjetila je kako vojska trnaca koraca njenim bicem. I Marko je prije rekao da ce biti pilot, ali ne, to nije bilo isto...

Da, Oce, od kad znam za sebe imao sam san. Htio sam Te pratiti u stopu. Htio sam osamariti onu planinu sto ti je tako nepravedno oduzela krila. Htio sam stati na Tvoj zadnji vidljivi trag i koracati Tvojim putem. Htio sam Ti opet dati zivot. Ali onda su dosli neki cudni ljudi. Siguran sam da Ti se ne bi svidjeli. Srusili su moje snove!

Netko je naredio deckima iz tvoje klase da postanu bogovi, da odlucuju tko ce disati, a tko ne. To su bili super decki, moji heroji. Svake godine su nas posjecivali. Nisu propustili ni jedan moj i sekin rodjendan. Vodili su me na pistu. Grlio sam avione. Puzzle mog sna su se spajale, tamo negdje do devedesetih. A onda su njihove ptice pocele plakati, neke vatrene suze. Tvoji su 'klasici' nestajali preko noci. Njihovu djecu nisam nikad vise vidio. Cujem da sada trckaraju za klokanima na drugom kraju svijeta. Drugi su sa 'nepozeljne' strane granice. Da, danas i one postoje. Nekada nisu. Puno si toga propustio, od kada te nema. A mozda i nisi. Za ovim vremenima ne bi zalio. Ponekad se pitam sto bi Ti ucinio na njihovom mjestu?! Bi li i Ti onom klincu iz Panceva oduzeo oca? Bi li i Ti onoj djevojcici u Bihacu ukrao njezine snove?! Sanjala je da je otac vodi pred oltar. Bi li i Ti rusio ono sto su nasi djedovi godinama gradili, nesebicno troseci svoja izljustena tijela?! Bojim se odgovora, ne zelim ni razmisljati o njima. Znam samo da neki od Tvojih deckiju ne spavaju ni danas mirno. Kazu da su morali. Ne znam. Ja sam zrtvovao svoj san. Mozda su i oni mogli odbiti biti bogovi. Mozda bi svijet danas drugacije izgledao. Oce, mrzim ovo 'mozda'...

Kada sam stao pred novacku komisiju, bio sam odlucniji od onog klinca iz prvoga D. Zamrzio sam vojsku, a Ti si joj dao zivot. Moji razlozi su ih zadovoljili, ali ja sam poceo mrziti svijet. Ideali kojima si dao svoj zivot, danas se pisu nekom prozirnom bojom. Zbog toga sam poceo sanjati neki drugi san. Opet sam pozelio biti Ti. Pozelio sam biti Otac. Htio sam nekom klincu i nekoj klincezi pruziti ono sto si Ti nama htio pruziti, ali nisi mogao jer su te ukrali.

Znas, zao mi je da nisi bio na mojem vjencanju. Kad bolje razmislim, nisi stigao ni biti ponosan na moja prva ispisana slova na ulici pred zgradom. A i ocjene bi Ti se svidjele. Da si bar vidio sa kakvim sam curama hodao. Da si bar...

Da, ozenio sam se. Bila je predivna. U njoj sam vidio ono sto si ti gledao u ocima moje heroine. Imala je dusu. Ali razocarat cu te, vise ne disemo isti zrak. Nismo cak ni stvorili nove duse. A htio sam. Potrgan jos jedan san. Nemoj je mrziti zbog toga. Ne mrzim je ni ja. Trudila se. Ostvarila mi je onaj prvi san. Dala mi je krila za trideseti rodjendan. Htio sam letiti na dan kad su te ugasili. Nisu mi dali. Letio sam dan kasnije. Oce, da, ja sam letio. Nije bila ptica kao tvoja. Bila je puno manja i sporija, ali pod mojom kontrolom. Dodirnuo sam pramen oblaka. Pricao sam sa nebeskom tisinom. Zagrlio sam zvijezdu u prolazu. Sve zahvaljujuci Njoj, Bivsoj. Reci joj hvala kad je budes sreo. Ona je zasluzna da sam punih sat vremena bio Ti. Ona je zasluzna da napokon shvacam koji su te magneti vukli u celicne oblake. Ispijmo jednu za Nju.

Siguran sam da bi ti se i Savrsena svidjela. Necu Ti puno govoriti o Njoj. Cini me sretnim. Mislim da se to cuje tamo gore. Znas, ne vjerujem ciganima. a bas Savrsenoj je stara ciganka kroz zlatni zub prorekla da ce imati troje djece. Prvi ce biti sin. Stari moj, cigani mi vracaju snove...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

kada buktinju vidis na vrhu Velebita

ne trci tamo, ne zamaraj se zalud

naci ces samo pepela malo

uspomenu ruznu na mladi zivot

na tome mjestu izgorio je pilot

R.I.P.

ps: Falio si, Stari moj... nije bio Velebit, bila je Ucka... ali, kao da si znao... Pocivaj u miru... Kazu da je smrt san bez sna...

Svaki je ples trominutna, ljubavna veza

Plesi sa mnom!

Noc kao svaka druga. Mozda za njih, ali ne i za nas dvoje.

Uzivao sam gledajuci Savrsenu kako pedantno, svojim dugim prstima navlaci paukovu mrezu na svoje predivne noge. To su one iste noge za kojima se okretao svijet, dok je prolazila ulicom moje strasti, ostavljajuci jedva vidljive tragove na vrucem asfaltu. Jos posljednji dodir dlanom, da se uvjeri da je sve na mjestu i osmijeh. Zadovoljna je. I ja sam. Gleda se u ogledalo prelazeci rukom po svojim oblinama. Pita me: 'Sta mislis, jesam li se udebljala? Kakava mi je guza?' U trenu dozvah svoje oci izgubljene na savrsenom tijelu i smjestih ih u njene, uvjeravajuci je toplinom pogleda da joj se divim. Znala je. Htjela je samo jos jednom to cuti. Vragolasti osmijeh osvajao je milimetar po milimetar najlijepseg lica koje sam vidio. U mojim venama kljucale su ponos i strast. Ona je moja!

Stanem pred ormar sa onim vjecnim pitanjem ispisanim na celu - 'sto odjenuti?'. Misija se cini nemogucom. Njoj parirati ne mogu, a niti ne zelim. Odlucih se uskladiti sa Njom, stopiti se u ono sto doista jesmo - jedno!

'Ova ti kosulja odlicno stoji. Meni je najdraza...' - izustila je tiho vjesajuci bijele ruke oko moga vrata i ostavljajuci ruz na mojim usnama. Nikada nisam volio te tragove od sminke, ali Njezini su bili drugaciji. Iskreniji. Posebniji. Dozvolih pogledu da potrazi ogledalo i pozdravi zasiceni ego. Uz Nju nije tesko biti Savrsen.

Izlazimo iz stana. S ponosom u ocima zaplela je svoje prste medju moje, dozvoljavajuci da kapi znoja na nasim dlanovima vode ljubav i dozovu jos onaj posljednji trag kemije u nama. Nitko nije mogao ne osijetiti mirise koje smo ostavljali za sobom. To vecer su se druzile stare prijateljice - Strast, Pozuda, Ljubav i Sreca.

Taxi se zaustavio ispred mog omiljenog bara. Na rubu mojih usana i dalje trag njezine zarko utisnute ljubavi. Zeli ga prstom obrisati, ali ja joj ne dam. U mojim ocima je procitala zasto. Nikad nisu tako jako sjajile. Ulazeci u bar, ispunila je svaki kutak svojom ljepotom. Na njoj prepoznajem na stotine ociju. Nova je u gradu, njima nepoznata. I sve te oci vide samo jedno, vide da je moja, da meni pripada. Bacih pogled preko sanka, do plesnog podija. Valovi ljudi koji prate ritam glazbe dobro im znane. Na plafonu ugledah svoj ponos koji mi se smjeskao onako vragolasto, samozadovoljno. Disco-kugla iznad nas reflektirala je njezin lik na svakom centimetru zida. Gdje god sam pogledao vidio sam Nju, moju Savrsenu. Prilazi nam konobar. Narucujem bocu strasti. Ispijam je sa Savrsenom, ovu noc. Opijamo se. Plesemo. U jednom trenutku pobjedjuje glasnu gomilu oko nas i sapuce mi na uho da moramo hitno doma. Zaboravila je obuci gacice. Pogledah u svoje ruke. Nikad prije nisam vidio da i one imaju usi. U trenu su se nasle oko njenih bokova, smjeskajuci se. Povukoh je za ruku, izvlaceci je iz ralja zednih pogleda. Trckarala je za mnom, zadovoljna, do prve zgrade, do prvog ulaza,... Plesala je sa mnom. Plesala je Zivot. A meni se zivi...  

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

hajde mala dodji u moju sobu, imat cemo privatan bal

steta bi bila da propadne stvar, kad kazes da smo tako dobar par

Tko ima samo jednu zenu, ima sve zene!

Tko ima sve zene, nema niti jednu!

Bio je to dan nimalo drugaciji od drugih. Pred zoru ustajanje, guranje cetke u usta koja je nekom svojom carolijom trebala neutralizirati zadah odmorenog tijela, posljednji pogled prema drugoj strani kreveta, na kojem je Bivsa lezala otkrivena. Hodajuci na noktima do kreveta, navukao sam sneni plast preko nje, onaj isti sto je prije dvije godine svjedocio nasoj posljednjoj, zaigranoj sreci. Pozeljeh joj ugodan dan. Nije me cula. Nije ni trebala.

Crna strijela je i tog jutra pozdravila svoju rutu. Gutala je kilometre ulice egzistencije, puta koji me odvodio u moju dnevnu celiju. Tu sam bio gost svakoga dana, barem na osam sati, nekada i duze. 'Ma ne valjda opet?!' - pomislih gledajuci kolonu ispred sebe. Neka budala je opet precijenila mogucnosti svog limenog ljubimca. A istini za volju, na ovom autoputu bi se dala odigrati i hokejaska utakmica. Barem jedna trecina... Gledam u retrovizor. Prepoznajem crni BMW. Plavusa za volanom. Nasmijesim se. Nadam se da joj rade kocnice. Ne da mi se cekati vucnu sluzbu. Zaustavila se na vrijeme, ispricavajuci se pokretom ruke za naglo kocenje. Odmahnuh rukom. Nisam se mogao ljutiti na nju. Ne znam je. U biti znam je. Vidjam je skoro svakog dana. Utrkujemo se jutrima. Kada god je obidjem, namignem joj desnim okom svojega ljubimca. Inace to ne cinim, ali sa njom je bila iznimka. Sjecam se da mi je Bivsa jednom objasnjavala kako su vozaci BMW-a jako arogantni i prepotentni. Od tada gustam u pretjecanju istih. Gustala je i ona. Oci su joj se smijale kad god bi me uhvatila na spavanju, ponosno pokazujuci guzicu svog nabildanog bendje. Neka joj. Sutra cu opet ja...

'A gdje li se ti sad guras?!' - pomislih, gledajuci je u retrovizor. Gestama mi daje do znanja da zeli izaci na izlazu desetak metara nize. Nestrpljiva je. Prolazeci pored mene, zastane. Pogled. Osmijeh. Kroz glavu mi proleti film od sinoc. Pokazem joj mobitel kroz prozor, ne zeleci ga otvarati, vani je prehladno. Ona vadi svoj mobitel, smijuci se i dalje. 'Ocito je i ona gledala taj film.' Prstima joj pisem svoj broj. Ona tipka. Spravica mi se zatresla na dlanu. Nepoznati broj. Inace ne odgovaram na takve pozive, ali danas je valjda nesto drugaciji dan. Javljam se. Slusam tisinu. Slusam kako dise. Gledamo se. 'I sta sad?' - upitah samoga sebe, a ona kao da je cula to pitanje. Samo je tiho prosaptala 'slijedi me' i poklopila. Osmijeh. Zasto ne?!

U trenu se sjetih svojeg kuma i njegovih rijeci: 'Kume, sta te briga, gazi ih sve. Za koga da ih cuvas, jebalin jedan?! Za koga si cuvao svoju? Tko je sada gazi?!' Sjetih se i oca. 'Da si barem bio ziv, mogao si me nauciti sto je ispravno, a sto ne, u ovakvim situacijama. Nisam mogao heroinu pitati o tome. Ona se sramila. Rekla mi je da su i tebe zene voljele, a ni ti njima nisi ostao duzan. Jesi li i ti bio jebalin? Nadam se da jesi! Kum mi je sila!' Pokvareni osmijeh...      

Bila je lijepa kao tudja zena. To je u stvari i bila. Jos uvijek je. Pratio sam je. Poznavala je taj kraj puno bolje od mene, iako sam zadnjih godinu i pol vozio uz te sumarke. Ali nikad nisam skretao sa puta. Ni ovako, ni onako. Ona to nije znala. Svejedno sam je slijedio. Nisam znao da nas na kraju sume ceka raj. Sada znam. Parkirao sam pored nje. Gledamo se. I opet osmijeh. Pada kisa, a ja nemam kabanicu. Ona se cudi. Ne zna da vec dvije godine nisam imao za koga dolaziti doma suh. Ona ima. Krive su prijateljice. Poklon za rodjendan. Meni svejedno. Probavam. Dobro mi stoji. Raj. Gledam ga kroz zamagljena stakla. Zakopcavajuci kosuljicu boje meda, objasnjava mi da zivi u sretnome braku. Rodila je prije godinu dana. Radi u...... - Ne slusam je. Razmisljam kako cu morati ostati duze na poslu. Imam meeting za pola sata. Ma, valjda cu stici. Smijemo se oboje. Pozdravljam je i odlazim.

Jutros me opet pretekao crni BMW. Zatresle su mi se hlace. Poruka. Pogled na tahografu - 137 km/h. Osmijeh. Nema guzve...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

oprosti mi, pape, sve te grube rici

i moj zivot sada na tvoj zivot slici

oprosti mi, pape, ca san druge slusa

ja san, pape, isti, jer san zivot kusa

Najljepsa uspomena koju zena sacuva o jednom ljubavniku,

jest nevjera koju mu je pocinila.

'Nemoj me zvati 'andjele', molim te...' - cijelu noc odzvanjase tunelima moje svijesti. Kako da joj objasnim da taj 'andjele' nije rezerviran samo za onu koja je odlucila ugasiti nase plamtece ciljeve? U ormaru proslosti cuvam jos vise andjela i srecica, ribica i koka, srceka i voljenih, a da to uopce nisu, ne na taj nacin! Zelim da zna, ali kako joj reci, a da je ne povrijedim? Jezik je tako siromasan, a ja sam ocito imao previse onih za koje sam mogao umrijeti. Nemoguce je bilo svakoj od njih pokloniti samo jedno originalno ime. 'Andjele', shvati me!

Skrivah se jutros pred ogledalom. Sramih se pogleda sto me okrivljavase za nespretno zadanu bol. Razmisljah i sjetih se sto bih mogao napraviti. Otrcah do trecega kata mojega srca, u maticni ured ljubavnih emocija i prekrstih svih koje nadjoh u pretrpanom ormaru proslosti. Prekrstih ih u ime za koje sam siguran da Savrsena nece nikada imati prilike nositi. Od jutros su sve one Bivse!

Iako mi Savrsena voli Aorista, odlucih upravo sa njom planirati Futur...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

za sve one divne zene, zbog kojih su probdjevene duge noci moje mladosti

i za one ostavljene, sto su patile zbog mene, i za njih cu casu podici

i kazem hvala, sto ste bile tu i na vrhu i na dnu, hvala vam

hvala, sto ste ljubavlju tkale dugu beskrajnu, dan po dan

zlatnu nit zivota mog

Ljubav je partija karata, gdje svi varaju. Muskarci - da bi dobili,

a Zene - da ne bi izgubile!

Koja li te agencija poslala na kraj svijeta?! - razmisljao sam dok sam na salteru ljubazno zahvaljivao za komadic papira koji ce za jedan dan sluziti samo kao potvrda iscijedjenog tijela, na asfaltu Neuma. Nekad sam vjerovao da si toga vrijedna, ali sada... No, dobro, ipak te ne mogu ostaviti preko telefona, a i guzica zeli vidjeti malo svijeta.

Nakon sat i pol jahanja, stigli smo u Rijeku. Pun autobus. Ljeto je. Kapi znoja nekog cudnog svijeta koji dezodorans gleda samo na jumbo plakatima i kroz neparan broj zubiju izgovara kako pod majicom skrivaju dokaz, a ne samo obecanja... Mozes misliti!

U autobus ulazi jedno preslatko stvorenje. Kiselim izrazom lica daje naslutiti da joj se ne svidjaju dokazi koji ispunjavaju njezin nesudjeni smjestaj slijedecih 12 sati. Predug je put do Dubrovnika. Prilazi mi sa nekim do tada nevidjenim osmijehom i tiho prozbori: Nadam se da je ovo mjesto pored tebe slobodno. U tren oka su njezine predivne obline zauzele mjesto na kojem su trenutak prije lezale vec procitane Sportske novosti. Studira u Zagrebu. Ide doma na par dana. Nekoliko putnickih pitanja i odgovora. Sofer gasi svjetla. Zamor se stisava. Kroz zatvorene oci osjecam miris njezinog tijela. Blizu je. Jos blize. Lanterna u Splitu obasjala je njezine sirom otvorene oci. Gledaju me. Moja reakcija joj je izazvala osmijeh na licu. Opet onaj osmijeh. Opet... S nekom nevjericom u glasu sapne mi na uho: 'A da ti produzis do Dubrovnika?!' Laska mi. Smjeskam se. Ali u trenu se sjetih svoje manekenkice i nerijesenih racuna. Izvucem se polako iz svemocnih ruku strasti i nekim neuvjerljivim pricama o postenju odbijam preslatku gosparicu. Ne zeleci priznati poraz, izvlaci papiric i pise mi svoj broj mobitela. 'Ako dodjes jednom u Dubrovnik ili Zagreb, javi se. Imam svoj stan. A sad mi dozvoli barem do Neuma da naslonim glavu na tebe, spava mi se, a prozor pored mene je previse prljav za moje lice.' Nisam proturijecio andjelu. Cekao sam jutro.

Neum. U zoru si me cekala na stanici (ako se to uopce moze nazvati stanicom?!). U ruci si drzala zarolani smotuljak, posljednji broj domaceg Cosmopolitana. Kroz tvoju crnu kosu ugledao sam dva budna oka na prozoru autobusa. Nisi ih vidjela. Mahnuo sam rukom iza tvojih ledja. Ti si promrljala nesto. Mislim da je bilo 'dobrodosao u Neum', ali nebitno. Trenutak poslije rastvorila si Cosmopolitan sa nevidjenim ponosom u ocima. Gledala si me sa naslovnice. Predivna! Jos lijepsa nego inace. Hihotala si se. Bas smo par, ja nogometas, a ti manekenka. Kakav klisej. Uhvatila si me za ruku i odvukla do agencije koja te gurnula u taj svijet koji je bio negdje daleko od mojeg. Mjesecima smo mastali da cemo tu voditi ljubav, bas tu, na podu, na stolu, na..... Gledas me kroz prozirnu haljinicu koju skidas jednim pokretom i izazivas me. Glumis neku panteru na podu a moje oci te prate. Ne bojim se pantera. Ne bojim se nicega sto ces danas biti. Slutis to. Dopuzala si do mene i sapuces: Hajde, barem jos jednom, neka bude najbolje do sad.

Strast i znoj skrivale su suze u mojim ocima. Volim te, pokazujem ti to pokretima svojeg tijela, ali ja ovako dalje ne mogu. Ti vise nisi ista. Nisi vise ona leprsava djevojka koja me zavodila pred svojim roditeljima, dok smo rostiljali uz more i kapljice vina. Ti nisi vise ona ranjena princeza uz koju sam probdjeo 3 noci na Rebru, nakon one idiotske prometne nesrece. Ti nisi vise ono predivno krmeljavo bice sto je padalo sa mojeg kreveta u 3 u jutro. Ti nisi vise onaj trezor u kojem sam pohranio svoje ranjeno srce. Ti si nesto drugo!

Oprosti mi, ali meni nista ne znaci to sto je tvoj bivsi uspio napuniti Poljud i Maksimir svojim pjevanjem. Nisam ti se divio zbog toga, vec zbog tvojeg pogleda! Meni nista ne znaci sto ti Playboy nudi ogromnu lovu da bi planetu pokazala ono sto ja dobijam gratis. Ja te gledam nekim drugim ocima. Ispod te predivne koze nekad si mjesala svoje i moje ljubavne kapi. Meni nista ne znace ni te modne revije, a zbog ove zadnje si zaboravila i na nasu godisnjicu veze. Ne sjetis se vise ni poslati sms za laku noc, a dan ti je ionako pretrpan nekim obvezama koje te bez greske odvlace od mene. I ti im se predajes.

Svjesna si. Znala si i sama da je ovo zadnji put. Htjeli smo ici zajedno do Dubrovnika. Sjecas li se nasih snova? Idemo! Ostvarimo jos taj san. Mozda sutra nece doci. Ne mogu vise gledati lazi sa laznim ocima. Ovo vise nismo mi. Na Stradunu me pitas hocemo li pozaliti. Ne znam odgovor. Ali znam da si me nazvala nakon 4 dana. Plakala si. I ja sam. Htjela si da opet budemo MI, ali u tom trenutku nismo niti ti, niti ja vjerovali u to. Neum je daleko od Pule. A tvoje srce ostalo je ovdje. Jos uvijek u onoj istoj katakombi ispod Arene. Sjecas li se kako si mi ga samo njezno usila na ledja. Bila si sigurna da cu ga nositi, zauvijek. Nosim ga i danas.

Nakon toliko godina vratio sam se u svoj grad. Cula si da cu doci. Nazvala si me. U pozadini cujem djecji glas. Citao sam da si rodila. Cestitam ti. Sa nekim drskim stidom u glasu upitas me gdje smo pogrijesili. Zasto nismo znali biti MI?! Opet je ona prokleta izdajica iz oka potekla. Zelis da se nadjemo. Molis me za jednu noc, samo jednu noc... I opet, glas djeteta. Stvarnost. Uspio sam samo jos izustiti neki slani 'Javit cu se'. Ali nisam se javio. Otisao sam opet u tudjinu, svojim putem, svojim zivotom. Mjesec i pol je proslo od tada i ti mi danas saljes poruku. Sanjas ljeto...

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~  

...nikoga ne muci pitanje smijesno

dok se rastajemo u idili

kako cemo samo ostati nesto

sto nikada nismo bili...

Zar opet? - pomislio je maleni djecak, tamno smedje kose i jos tamnijih ociju. Osjecao je kao da gubi tlo pod nogama, dok su se ostali klinci oko njega naguravali, prijeteci jedni drugima svojim najjacim ocevima na svijetu. A onda je dosao red na njega. Zadrhtao je, tog ljetnog poslijepodneva, osjecajuci onaj prokleti, vec dobro znani hladan znoj, kako izbija iz svake pore njegovog malenog, izmucenog tijela. Nije rekao nista. Podignuvsi loptu sa poda, napustio je svoje omiljeno igraliste, osjetivsi pri tom teret ociju koje su ga pratile sa prozora okolnih zgrada, lijepeci se po njegovom liku. Bio je pre malen da bi shvatio zasto ga svi stariji gledaju nekim mutnim pogledom, punim sazaljenja. Ti su stariji za njega bili doista cudni ljudi. Stalno su ponavljali jedno te isto - jadna ta zena, ostala je sama sa dvoje malene djecice. Kao da nista drugo ne znaju reci - cudio se maleni djecak.

Usavsi u stan, pogledom je potrazio onu najdrazu sliku, nasmijesenog pilota kako ulazi u svoj avion. I ovoga puta mogao mu je pogledati u oci, ponosan sto ga ni danas nije razocarao. Dosuljao se polako do ledja svoje heroine, cvrsto je grleci, svojim tankim rucicama. Utisnuvsi joj poljubac u vrat, saptom je rekao da je voli i da je ponosan na nju. Suze su krenule onim vec utabanim putem, utrkujuci se po njezinom napacenom licu. Prezivjeli su jos jedan dan.

U polutami sobe, rukom je potrazio svoja dva andjela i smirio se tek kad je dodirnuo njihova krila. Probudivsi se, poceo je razmisljati kao veliki - poceo je osjecati strah od gubitaka. Nije moguce da je ostario u samo jednoj noci! Kakvi su to strahovi? Sta se to sa njim dogadja? Nemojte mu to raditi! Pa on je malo dijete! Kako da on to shvati?! Vratite mu djetinjstvo! Vratite mu snove!

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

iako si letio i dusom i tilom

poslalo te u planinu sa slomljenim krilom

R.I.P.